Genocid u Srebrenici je kulminacija stravičnih ratnih zločina, koji su tokom agresije i etničkog čišćenja počinjeni u Bijeljini, Zvorniku, Sarajevu, Prijedoru, Bratuncu, Vlasenici, Kotor Varošu, Foči, Višegradu, Doboju, Nevesinju, Kalinoviku i mnogim drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine. 

Od 1992. do 1995. godine, svijet je gledao i tolerisao zločine, logore, silovanja, spaljivanje civila, iako su slike, snimci i svjedočenja preživjelih, čvrsto svjedočili o užasu koji se čini nad Bošnjacima. Uz ovu nepravdu, svezali su nam ruke, uveli embargo na oružje i onemogućili da se branimo.  

Iako je Vijeće sigurnosti UN-a, nekoliko dana nakon masakra na školskom igralištu u Srebrenici, 16. aprila 1993. godine usvojio je Rezoluciju 819, kojom je ovaj grad proglašen „zaštićenom zonom“, ovakav kukavički odnos međunarodne zajednice i svijeta, ohrabrio je zločince da počine novi genocid na evropskom tlu. Genocid u Srebrenici, najveći zločin u Evropi nakon holokausta. 

Srebrenica, grad sa bogatom historijom, prepoznatljiv po rudnicima koje su koristili i stari Rimljani, ali i ljekovitim Guber vodama i prirodnim ljepotama, od aprila 1993. godine, postaje najveći logor u srcu Evrope, u kojem se nalazilo blizu 60.000 Srebreničana, Bratunčana, Vlaseničana, Zvorničana i drugih stanovnika iz okolnih općina. „Zaštićena ili sigurna zona“, za njih je bila nada da će preživjeti. 

Mnogi su uspjeli preživjeti bježeći šumama prema slobodnoj teritoriji nakon pada Srebrenice, ali njih 8.372, nažalost, nije. Počinjen je genocid. Tako je „sigurna zona“ UN-a postala najveća mrlja na obrazu i savjesti međunarodne zajednice i cijelog svijeta u novijoj historiji, ali i najveća rana u historiji bošnjačkog naroda i naše domovine. 

Naš put je istina i pravda, zasnovan na činjenicama i presudama. Genocid u Srebrenici je čvrsto dokumentovan i presuđen. Haškim i drugim presudama istina o genocidu je zacementirana u historiji svijeta. I oko toga nema rasprave. Obaveza nas i naših generacija koje dolaze, jeste da govorimo istinu, istražujemo, pišemo, podsjećamo...

Danas ovdje u Potočarima, pred tabutom 15-godišnjeg dječaka Elvira, još trojice maloljetnika i 26 drugih Podrinjaca kojima ćemo klanjati dženazu,  zajedno dajemo čvrsto obećanje da ćemo zauvijek nastaviti tražiti nedužno ubijene u genocidu, čije se kosti nalaze širom Podrinja, insistirati na procesuiranju svakog ratnog zločinca i truditi se da preživjelima omogućimo bolji život. 

To je naš trajni dug i trajna obaveza. 

Od 11. jula 2023. godine u bosanskoj dolini šehida će biti 6.751 mezar. U ovom broju satkani su životi, sudbine, želje, uspomene, djetinjstva, prvi koraci i izgovorene riječi, pisma, fotografije, bajrami i ramazani, ljetovanja, miris Drine, svježina podrinjskog zraka...

Molim Boga da njihovim dušama podari vječni rahmet, a porodicama sabur.