Izuzetno smo zadovoljni što je na naš poziv u službenu posjetu Bosni i Hercegovini došao visoki komesar UN za izbjeglice, njegova ekselencija António Guterres (Gutereš).
Ovu posjetu ocjenjujemo kao izuzetan i konkretan doprinos međunarodne zajednice rješavanju otvorenih izbjegličkih pitanja u Bosni i Hercegovini, posbno jer je prošlo osam godina od posljednje posjete našoj zemlji visokog komesara UN za izbjeglice.
Dozvolit ćete mi da vas podsjetim da se u Bosnu i Hercegovinu do danas vratilo oko 1.020.000 raseljenih osoba i izbjeglica od ukupno oko 2,2 miliona osoba raseljenih od 1992. do 1995. godine.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice procjenjuje da izvan Bosne i Hercegovine još boravi više od pola miliona osoba koje su zemlju napustile usljed konflikta, a od ovog broja još najmanje 80.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine treba trajna rješenja, uključujući i dobrovoljni povratak u domovinu. Istovremeno, u statusu raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini trenutno je oko 39.000 porodica, odnosno oko 117.000 osoba.
Bosna i Hercegovina, zajedno sa nadležnim institucijama međunarodne zajednice, napravila je izuzetan rezultat kroz povrat blizu 99 posto u ratu zauzete imovine i stanarskih prava. Konkretno, to znači da je pravni i stvarni povrat omogućen za oko 210.000 stambenih jedinica i druge vrste imovine raseljenih i izbjeglih osoba. Od 450.000 uništenih i devastiranih stambenih jedinica, do sada je obnovljeno oko 325.000.
Povećana je zastupljenost manjina u javnom sektoru, slobodu kretanja danas uživaju sve osobe, a sigurnost povratnika, uključujući i proces deminiranja je značajno unaprijeđena.
Iako su, evidentno, postignuti značajni rezultati na realiziranju odredbi Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma - više od polovine izbjeglih i raseljenih osoba nije se vratilo u svoje kuće, a preostao je veliki broj izbjeglica i raseljenih osoba kojima trebaju trajna rješenja. Mnogi od ovih ljudi su krajnje ugroženi i traumatizirani i žive u nehumanim uvjetima u mjestima raseljenja.
Najveći problemi u Bosni i Hercegovini su postojanje kolektivnih centara, gdje živi oko 2.700 porodica i nedostupnost osnovne infrastrukture za brojne povratničke porodice. Oko 2.400 povratničkih porodica i danas živi bez električne energije.
Još na povratak čeka blizu 45.000 porodica, čije kuće nisu obnovljene, a nerijetko su te stambene jedinice u mjestima koja nisu očišćena od mina.
Ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini su oskudne, visok je procenat nezaposlenosti, često nedostaje infrastruktura, uključujući električnu energiju, a pristup povratnika pravima i uslugama kao što su zdravstvena zaštita, socijalna zaštita, penzije, školstvo i drugo često je onemogućen zbog različitih političko-pravnih, finansijskih i drugih zapreka.
Deminiranje nije dovršeno, i dalje je više od tri posto teritorije Bosne i Hercegovine pod minama.
Očigledno, ostaju brojni problemi koje treba prevladati kako bi pristup ljudskim pravima bio osiguran za mnoge izbjeglice, raseljene osobe i povratnike, naročito najugroženije, kojima je neophodna i dodatna finansijska i socijalna podrška.
Uz spomenute i druge probleme, nakon višegodišnjeg boravka izvan svojih prijeratnih prebivališta, veliki broj raseljenih osoba i dalje iskazuje namjeru za povratkom i to je ono što nas sve posebno obavezuje.
Međunarodna zajednica je krajem 2002. godine prenijela odgovornost za provedbu Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma na domaće vlasti. To je značilo i povlačenje do tada izdašnih donacija iz Bosne i Hercegovine i njihovo usmjeravanje na druga krizna područja u svijetu. Iz današnje perspektive slobodni smo ocijeniti da je to urađeno prilično rano za Bosnu i Hercegovinu, koja je bila politički nestabilna i nespremna da u punom kapacitetu preuzme takvu odgovornost.
U posljednje dvije godine, Ministarstvo za ljudska prava i uzbjeglice je zajedno sa drugim nadležnim institucijama osiguralo u državnom budžetu više od 50 miliona eura za rekonstrukciju, elektrifikaciju povratničkih naselja, obnovu infrastrukure, održivi povratak i pomoć razvoju Srebrenice. U toku je realizacija ovih sredstva. Međutim, ova sredstva nisu dovoljna, jer procjene govore da je blizu 500 miliona eura potrebno samo za obnovu stambenih jedinica povratnika i stvaranje minimalnih uvjeta za održivi povratak. Ukupne potrebe, računajući pristup svim zagarantiranim pravima, kao i neriješenom pravu na naknadu štete za imovinu koja ne može biti vraćena raseljenim osobama i izbjeglicama, višestruko su veće.
Postoji, dakle, velika disproporcija između potreba i mogućnosti za provedbu Aneksa 7. Rješavanje ključnih pitanja ostala je obaveza domaćih vlasti i dijelom te aktivnosti pomažu rijetki bilateralni donatori, te su vlasti u Bosni i Hercegovini odlučne, radi prevazilaženja spomenutog debalansa, zatražiti i povoljne kreditne aranžmane za finansiranje procesa povratka i ukupnu provedbu Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma. Ukoliko budu osigurana neophodna kreditna sredstva, Aneks 7 u dijelu povratka izbjeglica i raseljenih osoba, trebao bi biti završen do 2014. godine.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice riješeno je, u saradnji sa UNHCR i ostalim relevantnim učesnicima, Sporazum o povratku izbjeglica i raseljenih osoba koordiniranim aktivnostima provesti u cijelosti. U tom pravcu radimo na usvajanju Revidirane strategije Bosne i Hercegovine za provedbu Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma i Okvirnog programa povratka za period 2009—2014. godina.
Sve dok i posljednjoj izbjegloj, raseljenoj osobi i povratniku ne bude osiguran pristup pravima koja su Dejtonskim sporazumom zagarantirana – proces ne može biti zaključen.
Stoga će Bosna i Hercegocina, ne samo zadržati fokus, nego će poduzimati i dodatne napore usmjerene na kontinuiranu podršku pristupu pravima za siguran, dostojanstven povratak i punu reintegraciju povratnika, bez davanja prednosti bilo kojoj grupi ili pojednicu, na način koji garantira jednakopravnost izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika i ne dovodeći u pitanje njihovo individualno pravo odabira drugih raspoloživih trajnih rješenja.
Osim što je među zemljama sa najizraženijim izbjegličko-raseljeničkim problemom u Evropi, Bosna i Hercegovina je zemlja koja je prihvatila i zbrinula hiljade izbjeglica uglavnom iz susjednih zemalja. U Bosni i Hercegovini je od 1995. do danas prihvaćeno blizu 100.000 osoba iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore, ali i drugih zemalja. Svima je, i pored činjenice da imamo desetine hiljada naših državljana koji se ne mogu vratiti svojim kućama, a u skladu sa preuzetim međunarodnim obvezama, u uskoj saradnji sa UNHCR i drugim organizacijama i institucijama, osiguran pristup pravima na smještaj, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, školstvo, sigurnost i drugo. Trenutno, sa priznatim izbjegličkim statusom u Bosni i Hercegovini boravi 187 osoba.
S obzirom na to da je i dalje najveći broj bh. izbjeglica koncentriran u Hrvatskoj i Srbiji, a veliki je broj izbjeglih osoba iz tih zemalja u Bosni i Hercegovini, uvijek smo naglašavali značaj regionalnog rješavanja problema raseljenja. U tom pravcu inicirali smo u prošlosti različite oblike regionalne saradnje na višesmjernom povratku i trajnom rješavanju izbjegličkih pitanja u regionu. Vjerujemo da smo od svih zemalja bili najuporniji u traženju zajedničkih i unilateralnih rješenja u ovom pravcu. Bili bismo veoma zadovoljni kada bi Bosna i Hercegovina, uz pomoć UNHCR i drugih partnera, i formalno mogla postati regionalni centar za rješavanje izbjegličkih pitanja između Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Smatramo da bi bilo veoma produktivno za sve zemlje regiona, u svjetlu euroatlanskih integracija i općih standarda poštivanja ljudskih prava, što prije naći odgovore na do sada neriješena pitanja izbjeglih osoba u regionu.
Na kraju, koristim se prilikom da se posebno zahvalim na velikom doprinosu i vrlo konkretnoj pomoći UNHCR na dosadašnjoj provedbi Strategije za provedbu Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.