Poštovane dame i gospodo,
Uvažena predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta Italije gospođo Laura Boldrini, ekselencije, drage Bosanke i Hercegovke, i dragi Bosanci i Hercegovci koji živite u Italiji, sve vas zajedno, i svakog ponaosob, srdačno pozdravljam i zahvaljujem na iskrenoj dobrodošlici…
U ovoj dvorani, u kojoj se stvarala i stvara politička historija Italije, pa i Evrope, stojim pred Vama s podijeljenim osjećanjima: s jedne strane – veoma sam počašćena i zahvalna za priliku da govorim u domu najvišeg nivoa zakonodavne volje italijanskog naroda, a s druge strane - osjećam se beskrajno tužnom u odnosu na povod, koji nas je ovdje okupio.
Srebrenica...
Srebrenica je, bez sumnje, jedno od najvažnijih etičkih pitanja savremene evropske civilizacije.
Kao što vjerovatno već znate, Srebrenica je, kroz duga stoljeća svoje povijesti, sve do 11. jula 1995. godine, bila je poznata po rudnicima srebra i olova, te po banjsko-klimatskom sanatoriju „Guber“, u kojem su stanovnici iz cijele Jugoslavije liječili malokrvnost, reumatska, neurološka i nervna oboljenja...
Kada sam, kao gimnazijalka, čitala „Čarobni brijeg“ Tomasa Mana, ja sam Srebrenicu, upravo zbog tog sanatorijuma, u mašti poistovjećivala sa švicarskim Davosom, gdje je slavni njemački književnik situirao radnju svoga romana...
Prema popisu iz 1991. godine, u općini Srebrenica je živjelo 37.211 ljudi, od kojih 73 posto Bošnjaka, 25 posto Srba i 2 posto ostalih. Kao i u ostalim mjestima širom Jugoslavije, svi su Srebreničani imali relativno sređenu egzistenciju: odrasli su uglavnom bili zaposleni, djeca su pohađala škole, a penzioneri su živjeli od zasluženih mirovina.
A onda, s one strane rijeke Drine - došao je rat i zatamnio horizont nad cijelom zemljom...
U ratu 1992. – 1995. Srebrenica je upisana crnim slovima, kao poprište prvog, i jedinog genocida na evropskom tlu, poslije Drugog svjetskog rata.
Govoreći o 20-godišnjici genocida u Evropskom parlamentu, u svojstvu šefa delegacije za odnose s Bosnom i Hercegovinom i Kosovom, europarlamentarac Tonino Picula je ocijenio da „Srebrenica, osim stravične tragedije, predstavlja i sramotu za takozvanu međunarodnu zajednicu“.
Genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine obilježio je i cijelu epohu međunarodne politike, bacajući dugu sjenu moralne sumnje na održivost postojećeg političkog poretka u svijetu i, posebno, na način kako su najviši predstavnici Ujedinjenih nacija i tadašnje vlade nekih evropskih zemalja, svojim nečinjenjem u zaštiti stanovnika tzv. „zaštićene zone Srebrenica“, trasirale put najstrašnijem zločinu.
Stalni dijalog o Srebrenici je naš dug prema nedužnim srebreničkim žrtvama, a još više naša obaveza prema preživjelim iz tog užasnog zločina protiv čovječnosti.
Počinitelji genocida u Srebrenici očigledno nisu nikada čuli za onu neumitnu opomenu iz Kur'ana, koja kaže, citiram:
„Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao.“
Srebrenica je ime za jedan neoprostiv zločin, ali je ona istovremeno i ime za žrtvu.
Žrtve Srebrenice nisu samo onih 8.372 ubijena mladića i tinejdžera, već i hiljade majki, koje su ljudski spomenici jedne nezabilježeno duboke, i neizrecivo teške tragedije.
Srebreničanke su jedinstvena populacija u savremenom čovječanstvu: one su najveća koncentracija majki bez sinova, supruga bez muževa, kćeri bez očeva, sestara bez braće...
Srebreničanke karakterizira dubina bola koji će ih prožimati do kraja života, ali one, iako su žrtve patološke mržnje i sadističkih zločina, nikada nisu ni izgovorile riječ: osveta.
One samo traže pravdu, i mole za istinu o svojim najmilijim, o posmrtnim ostacima svojih sinova, očeva, braće i drugih srodnika, kako bi mogli sahraniti njihove zemne ostatke, u skladu sa vlastitim osjećanjima i vjersko-kulturnim običajima svoga naroda.
O Srebrenici je mnogo toga rečeno, ali je za proteklih dvadeset godina nedopustivo malo učinjeno. Kada ovo kažem, ne mislim samo na ekonomsku i infrastrukturnu obnovu toga kraja, već i na neskriveno veličanje ratnih zločinaca i stalnu težnju za prekrajanjem historije, u dijelu našeg regiona a, nažalost, i u širem geografskom prostoru.
Ako je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju 2004. godine jednoglasno presudio da je u Srebrenici počinjen genocid, koja to nacionalna instanca smije negirati..?
Ti koji poriču genocid, po svemu sudeći, nisu svjesni da sami sebi čine nepravdu, jer oni - kako je rekao francuski filozof Volter – opraštajući zločincima, i sami postaju saučesnici u zločinu...
Kakvogod bilo trenutno stanje duha između onih u čije ime je izvršen genocid, i onih koji su njegove nedužne žrtve, sasvim je izvjesno da, po logici života, mora doći do pomirenja, odnosno, do ozdravljenja relacija između bošnjačkog i srpskog naroda.
Nijedan narod se ne bi smio dovesti u situaciju da kao kolektivitet bude označen genocidnim. Jedini uslov da se izbjegne takva generalizacija, jeste utvrđivanje individualne krivice onih, koji su počinili genocid.
Poštovane dame i gospodo,
Dragi prijatelji,
Ove je za mene je veoma emotivan trenutak. Ne mogu savladati tugu koju osjećam, govoreći danas o genocidu, počinjenom u julu 1995. godine u Srebrenici. No, istovremeno sam sretna jer Italija, njeni parlamentarci i njeni građani, zajedno sa Amerikancima, Britancima, Nijemcima, Francuzima i drugima narodima svijeta, šalju odlučnu poruku da se više nikada na evropskom tlu ne smije dogoditi genocid, budući da bi takav zločin postao užarena lokacija evropske svijesti, i savjesti...
Hvala!
Rim, 7. VII 2015.