Aplikant Stevan Stevančević je državljanin BiH i R Srbije, i bivši pripadnik JNA. U postupku pred Evropskim sudom, aplikant se žalio da odluke nadležnih vlasti i relevantno domaće zakonodavstvo na temelju kojih mu je osporeno pravo na povrat u posjed prijeratnog stana u Sarajevu, predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Konvencije, prava na dom iz člana 8. Konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 

Oslanjajući se na relevantno domaće pravo i praksu utvrđenu u odluci Aleksić protiv Bosne i Hercegovine, ap.br. 38233/05, odluka od 03.02.2015., Sud je utvrdio da je Federacija BiH isplatila aplikantu naknadu za vrijednost stana u smislu člana 39e Zakona o Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine. Sud je posebno istakao da je naknada koju je aplikant 2007. godine primio od Federacije BiH, znatno viša od naknade koju je realno platio 1992. godine prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora za stan.  S obzirom da je aplikant u postupku pred Sudom tvrdio da nije znao da je izvršena uplata u korist njegovog bankovnog računa, Sud je utvrdio da predmetna aplikacija predstavlja zloupotrebu prava na podnošenja pojedinačne aplikacije Evropskom sudu u smislu člana 35 § 3(a) Konvencije.  U vezi  s tim, Sud je pozvao advokate i pravne zastupnike da u postupku pred Sudom moraju pokazati visoki stepen profesionalne razboritosti i konstruktivne saradnje sa Sudom, kako bi se izbjeglo podnošenje besmislenih i neosnovanih aplikacija. U suprotnom slučaju, svjesno ili nemarno korištenje kapaciteta Suda može umanjiti kredibilitet advokata koji postupaju pred Sudom, ili čak ukoliko se radi o ponovljenim slučajevima, može rezultirati zabranom određenim advokatima da zastupaju u postupku pred Sudom u  smislu pravila 36 § 4(b) Pravila Suda.